НЕПОКРЕТНА ИМОВИНА И ПОСЛОВИ ЈАНКОВИЋА НА ОЛИБУ, У ЗАДРУ, ОБРОВЦУ И БИЉАНИМА ГОРЊИМ

Published Date
Hits: 145

Доносимо вам још један вредан прилог о културном насљеђу из нашег родног краја а који нам поново долази из пера нашег вредног бенковачког историчара Милорада Савића. Ми се овим путем захваљујемо нашем уваженом Милораду на његовом несебичном раду и доприносу који улаже свих ових година.   

Read more: НЕПОКРЕТНА ИМОВИНА И ПОСЛОВИ ЈАНКОВИЋА НА ОЛИБУ, У ЗАДРУ, ОБРОВЦУ И БИЉАНИМА ГОРЊИМ

ISLAMLJANI I JANKOVIĆI – ŽIVOT I SJEĆANJA- Milorad Savić

Published Date
Hits: 575

Ovdje se donosi mnoštvo do sada nepoznate  arhivske i muzejske građe, stvarnih činjenica o istoriji i kulturi Ravnih kotara. Zajedno sa poznatim podacima prati se četverovjekovni život, događaji i razvoj kulture i njenih oblika i na taj način stvara slika o njihovom bogatstvu.

Read more: ISLAMLJANI I JANKOVIĆI – ŽIVOT I SJEĆANJA- Milorad Savić

HRVATI, SRBI I TALIJANI U GRADOVIMA SJEVERNE DALMACIJE 1910-1991

Published Date
Hits: 868

Raspravlja se o udjelima i promjeni broja stanovništva po narodnosti  sjeverne Dalmacije i njenih gradova.   

Read more: HRVATI, SRBI I TALIJANI U GRADOVIMA SJEVERNE DALMACIJE 1910-1991

Zadar i njegovo sire podrucje

Published Date
Hits: 1821

 Priredio: Ž. Končarević 

Zadar i njegovo sire podrucje
 

Šire zadarsko podrucje, ukljucujuci i selo Kula Atlagic, naseljeno je još od pradavnih vremena. Nalazi te ranije kulture datiraju još od starijeg kamenog doba, dok su u vrijeme neolitikaarheološkim istraživanjima utvrdene brojne ljudske naseobine. Prije naseljavanja ilirskih plemena ovaj je prostor naseljavao pradavni mediteranski narod iz cijeg predindoeuropskog jezika vrlo vjerojatno potjece i sam naziv naselja - Jader, Jadra ili Jadera.


Sredinom 2, vjeka p.n.e. zadarsko podrucje postupno osvajaju Rimljani, koji se sustavno naseljavaju u Zadru. Koloniju rimskih gradana - Colonia Julia Jader osnovao je 48 p.n.e. najvjerojatnije sam Julije Cezar. Zadar je postao samostalni municipijmahom isluženih rimskih vojnika, kojima je uz sam grad bila podijeljena i zemlja za obradivanje. 

Rimski Jader bio je zašticen jakim zidima, na više mjesta ojacanih monumentalnim kulama, a imao je i javni vodovod s vodom iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme, amfiteatari druge znacajke visoko razvijenog urbanog života.

U razdoblju seobe narodai prodora barbara dolazi do postupne stagnacije Zadra, a u 5. vjeku, vec je pod vlašcu Istocnih Gota.Nakon povlacenja Istocnih Gota s podrucja Dalmacije 537.godine te konacnog pada Zapadnog Rimskog Carstva, Zadar dolazi pod vlast Bizanta.


Istovremeno zapocinju prodori Avarai Slavena koji su u ranom 7. stoljecu u potpunosti razorili i opustošili Salonu, cime Zadar, kao jedini grad koji se ocuvao napadima novih osvajaca, preuzima ulogu novog upravnog središta Bizantskeprovincije
Dalmacije. Usporu izmedu Franacke države Karla Velikogi Bizantskog Carstva, Francisu, naime, nakratko osvojili Zadar, ali je mirom u Aachenu 812.godine grad vracen Bizantu.



Bizantska Dalmacija nije bila teritorijalno jedinstvena cjelina, vec skup gradskih opcina na celu sa Zadrom, a široka gradska autonomija doprinijela je razvitku dalmstinskih gradova kao slobodnih komuna. U svemu je tome prednjacio upravo Zadar, ciji je položaj u to doba bio jednak onome koji je imala Venecija.

U vrijeme silnog uspona srednjovjekovnog Zadra, grad postaje sve veca smetnja ambicijama mocnije Veneciji. U sporazumu s Bizantom, Zadar je s ostalim dalmatinskim komunama 1069. godine pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Kresimir IV., a poslije dinastickih borbi i smrti kralja Petra Zvonimira 1089. godine, Zadar od 1105.potpada pod vlast ugarskog kralja Kolomana. Od tada Zadar pocinje sve cešce ratovati s Venecijom. Siloviti ce nasrtaji i povremena osvajanja uz otpor i pobune Zadrana potrajati sve do 1358.i zakljucenja Zadarskog mira- došao pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I.

Poslije Ludovikove smrti Zadar priznaje vlast kralja Žigmunda, a zatim Ladislava Napuljskog koji je 1409.,vidjevši da sve više gubi utjecaj u Dalmaciji, prodao Zadar i svoja dinasticka prava na Dalmaciju Venecijiza 100.000 dukata. Tako je Venecija ponovno preuzela Zadar 31. srpnja 1409. godine.
U to vreme mletacko- ugarskih interesa, a narocito sa priblizavanjem turskih prodiranja iz Bosne, sagradit ce se vise utvrda na ovoj granici: Perusic, Benkovac, Klicevica, Korlat, Novigrad, Karin,....

Razdoblje 16. i 17 vjeka obilježeno je u Zadru prodorima turskih osvajaca koji su vec pocetkom 16. st. osvojili zadarsko zalede.
Karlovackim (1699.) i Požarevackim mirom (1718.) cijela je Dalmacija došla pod vlast Mletacke Republike.

Nakon pada Venecije (1797.) Zadar i Dalmacija pripojeni su Austriji, ali prva austrijska vladavina nad Zadrom trajala je samo do 1806.
Nakon osmogodišnje vlasti, Austrijaje mirom u Požunu Napoleonu prepustila Veneciju, zapadnu Istru, Dalmaciju i mletacku Albaniju. Francuskavladavina nad Zadrom zapocela je u veljaci 1806. godine i trajala je do prosinca 1813. U to kratko vrijeme došlo je do znacajnih društvenih reformi, a osnovan je i cijeli niz novih institucija, medu kojima je i obnovljeno zadarsko sveucilište (studij medicine, niže i više kirurgije, farmacije, prava, graditeljstva i geodezije).
U studenom 1813. zapocinje austrijska opsada Zadar, potpomognuta i britanskim trupama, a vec 7. prosinca austrijska vojska ponovno ulazi u Zadar.
Druga austrijska vlast potrajala je sve do 1918, tj. do kraj I svjetskog rata, kada Austo- Ugarska Imperija nestaje. 1918 Zadar ostaje u rukama Italije, a zaledje Zadra ulazi u sastav nove juznoslovenske drzave- Kraljevine Jugoslavije. Krajem II svjetskog rata, Zadar i njegova okolina, ulaze u sastav nove drzave Jugoslavije, a samim tim i njenog djela Republike Hrvatske. Raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem Republike Hrvatske, citavo podrucje trajno ulazi u sastav iste drzave.



PORIJEKLO DANAŠNJEG STANOVNIŠTVA- Sjeverna Dalmacija


Ivan Lucijus, pisac dalmatinske i hrvatske istorije, piše kako su se Srbi iz Bosne krajem 13. vijeka, za vrijeme bana Mladena, poceli da doseljavaju u Dalmaciju. Oni su najprije služili kao vojnici u Mladenovim dalmatinskim gradovima, a zatim su se spuštali u ravnice i zajedno sa Hrvatima obradivali polja. Druga seoba Srba u sjevernu Dalmaciju dogodila se, po kazivanju starih pisaca, 1305. godine, a kasnije ih je bilo sve više.

U to vrijeme pojavljuje se u sjevernoj Dalmaciji i prvi srpski pravoslavni manastir, Krupa pod Velebitom. Zapisana tradicija kaže da je to bilo 1317. godine. Predanje dalje kaže da su manastir sagradili dobjegli kaluderi bosanskog manastira Krupe uz materijalnu pomoc srpskog kralja Stefana (Milutina) i sljedecih dvaju kraljeva (Decanskog i Dušana) i uz pomoc naroda. Ovi su kraljevi, prema predanju, otkupili manastiru neke zemlje, koje su kaluderi kasnije umnožili, pa ih sacuvali za vrijeme Turaka, koji su manastiru potvrdili pravo na uživanje ovih zemalja.

Osnivalje ovog pravoslavnog manastira van nemanjicke države, na podrucju koje je za Nemanjice bilo od velike važnosti, moralo je razumljivo da zainteresuje vladare iz ove dinastije. Sa vjerskog gledišta, ne zacudava njihova želja da pomognu ovim malim srpskim naseljima u zadovoljavanju njihovih vjerskih potreba, a sa politickog gledišta - trebalo je da ovaj manastir veže odvojene Srbe za nemanjicku državu i srpsku arhiepiskopiju. Car Dušan ce 1347, svakako iz politickih razloga, udati svoju sestru Jelenu za Mladena III Šubica, koji je tada bio gospodar Skradina, Klisa i Omiša. Mladen je bio vrlo ugledan i mocan feudalac i mogao je dobro da posluži politickim interesima carevine na ovoj strani, a on je opet, bez sumnje, bio sretan što je dobio za šuraka tada najmocnijeg vladara na Balkanu. U vremenu kad su se na ovom podrucju borili za prevlast Mlecani i Madari, ovaj brak je bio poželjan i Šubicima i Dušanu. Medutim, Mladen je umro vec 1. maja 1348. i Jelena je ostala sa tek rodenim sinom Mladenom IV medu samim neprijateljima. Mladenovog posjeda htjeli su da se domognu i Mlecani i Madari i Nelipici, pa i srodnici iz porodice Šubica. Nesretnoj mladoj udovici pomogao je brat, srpski car Dušan, koji je poslao svoje vojnicke posade u sestrine gradove. U Klis je došao Dušanov njemacki najamnicki starješina Palman, a u Skradin Ðuraš sin Ilijin, rodom iz Zete, pracen sinovima i sinovcima.

Iako pojava srpske princeze, njenih dvorjana i srpskih carskih posada u dalmatinskim gradovima nije znacila narocitu promjenu u vjerskom i crkvenom životu ovog rimokatolickog podrucja, ipak je cinjenica da je u to vrijeme usljed ucestalih migracija Srba iz Bosne bilo sve više srpskih oaza u ovoj oblasti i da se 1350. ovdje pojavljuje i drugi srpski manastir, Krka, i to baš inicijativom Jeleninog duhovnika Ruvima i njenom materijalnom pomoci, o cemu detaljno govori Koncarevicev ljetopis. Nije bez znacaja da se naglasi da su osnivaci manastira sv. Arhandela u Krki bili kaluderi koji su došli iz manastira sv. Arhancela, koji je u Jerusalimu podigao srpski kralj Milutin. Od polovine 14. vijeka sve cešce su migracije pravoslavnih Srba iz Bosne u sjevernu Dalmaciju. Smještaj ovih doseljenika zadavao je mnogo brige dalmatinskom banu Nikoli Secu, ali je uzbudio i papu Grigorija DžI, koji je 1372. i 1373. upozoravao bosanske franjevce na ove ,,pravoslavne Vlahe”, koji se sa granica Bosne i Krbave šire prema Primorju.


Ovome ranom doseljavanju pripada crkva Vaznesenje Hristovo u selu Cetini, u parohiji Vrlici, osnovanu 1389 godine.
Pravoslavne crkve koje su napraviliovi stanovnici posvecene su sv. Ðurdu i sv. Nikoli.
Vjerovatno su ti stanovnici imali te bratstvenicke slave i njima posvetili i bogomolje.

Prema podacima iz “Dalmatinske hronike” zadarskog nadbiskupa, navodi se da je 1371. godine prešlo iz Bosne mnogo srpskog naroda koji se nastanio u brjegovitim stranama Dalmacije. Tih Srba, “Vlaha-šizmatika”, bivalo je sve više, tako da su zabilježeni u Zadru, Šibeniku, Obrovcu, a stigli su i pred zidine grada Trogira.

Ovo doseljavanje pravoslavnih Srba iz Bosne u Dalmaciju pojacano je poslije Tvrtkovog osvajanja Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita (1390.), otkad se on poceo da naziva ,,kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Episkop Koncarevic je u svom ljetopisu zapisao da ,,kralj Stefan Tvrtko bjaše orudije Božijago promisla radi utverždenija našeja svjatija pravoslavnija vjeri v našem otecestviji”. U njegovo vrijeme sagradena je crkva Vaznesenja Hristova (Sveti Spas) na izvoru rijeke Cetine.
U vrijeme kralja Stevana Dabiše, Tvrtkovog nasljednika, 1394. i 1397. godine, kada su Turci izvršili prodore u Bosnu, došlo je do novog talasa iseljavanja Srba u Dalmaciju, narocito oko Knina, u Kninsko Polje, Golubic, Padene, Polacu.

Tada se spominju i pravoslavne crkve u Klisu i Bribiru. Srbi, doseljeni iz Bosne, sagradili su na Cetini manastir Dragovic (1395.). Ova naselja su na prelasku iz 14. u 15. vijek stalno jacala zbog dolaska sve novih i novih grupa doseljenika iz Bosne, u koju su ucestali turski upadi i ucinili Bosnu vrlo nesigurnim podrucjem. Tako se poslije turskog upada u Bosnu 1397. iselilo dosta Srba iz Bosne u Dalmaciju.
To se ponovilo i izmedu 1413. i 1417. godine, kada je u Dalmaciju prešlo tako mnogo Srba, da se iz te mase moglo dobiti 5.000 dobrih vojnika. Drugi izvori bilježe da je 1450. godine iz Bosne prešao jaci broj Srba u današnje Kotare i da je tada naseljena Kula Atlagic, u kojoj je, kao i u Padenima, Polaci, Golubicu i Kninskom polju, podignuta crkva kao najubedljiviji dokaz o njihovom prisustvu u tom dijelu Dalmacije. Mletacki admiral Petar Loredan pominje 1423. ,,srpske vazale” kao podanike obrovackog dvorca, za koje veli da su još od 1392. nastanjeni na mjestu gdje se nalazi selo Žegar.

Tvrtkovi nasljednici nisu mogli da zadrže upravu nad sjevernom Dalmacijom, vec su je morali predati ponovo hrvatsko-ugarskom kralju. Medutim, ceste smjene na ovom prijestolu i neprestane bune i nemiri imali su sudbonosne posljedice i po Dalmaciju. Hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Napuljski, videci da se u ovako burnim vremenima nece moci da održi na prijestolu, odluci se na vrlo podlo djelo.
-,,Poslije duljih pregovora i sramotnog cjenkanja proda u julu 1409. za 100.000 dukata grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na citavu Dalmaciju, Mletackoj Republici. I tako se eto Venecija, koja se za citave borbe mudro držala po strani, najvecma okoristi dugotrajnim gradanskim ratovima u Hrvatskoj i Ugarskoj, ugnijezdivši se taj put u Dalmaciji trajno do svoje propasti (1797.)” (Šišic).

Kralj Sigismuid se uzalud trudio da povrati Dalmaciju od Mlecana. Njemu je ostalo samo primorje od Istre do Obrovca, Kninska krajina, Vrlika, Sinj, Klis, dio Zagorja (izmedu Trogira, Šibenika i Drniša), Petrovo Polje, Promina i Miljevci. Mlecani su držali obalu sa gradovima: Zadar, Nin, Novigrad, Vrana, Ostrovica, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budva. Taj svoj posjed Mlecani su zadržali stalno, dok je madarsko podrucje postepeno palo pod Turke.


U vreme prodiranja turaka, najvece migracione struje srpskog stanovništva kretale su se iz tadasnjeg Starog Vlaha i Stare Raške, Zete i Huma, odnosno stare Srbije, Crne Gore i Hercegovine u sjevernu Dalmaciju, od Cetine preko Krke do Zrmanje i nastavljale u Liku.

Nakon pada Bosne 1463., turska je placenicka vojska provaljivala i u primorske dijelove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, a kasnije i u slovensko podrucje sve do Koruške i Štajerske. Do vremena Krbavske bitke (1493), svake je godine bilo od dva do deset pohoda u kojima bi Turci opustošili napadnute krajeve: spalili naselja, poubijali stare i nemocne, porobili sve što je moglo hodati, te ponijelo sva dobra koja su se mogla ponijeti. Turski upadi, nisu postedjeli ni podrucje dalmatiskih sela ugarsko-hrvatske drzave i mletacih posjeda u primorju.
Prilikom turskih upada i ratovanja po sjevernoj Dalmaciji stradala su i srpska naselja i njihove crkve i manastiri. Neke od njih su odmah obnavljane, a neke su cekale na obnovu i godinama. Godine 1480. bio je opljackan manastir Dragovic a njegovi kaluderi razagnani. Tek poslije dvadeset godina povratiše se oni u manastir i otpoceše njegovu obnovu. Manastir Krupa je stradao 1502. godine. Turci ga tada napadoše i opljackaše, a kaluderi su bili primorani da se sklone u manastir Krku, odakle su se vratili tek po sklopljenom primirju (1503 godine).

Za vrijeme mletacko-turskog rata od 1498. do 1503. hiljade hrvatskih starosjedilaca pobjegoše iz Dalmatiskog zagorja k moru, te veci dio prijede na ostrva u blizini Zadra i Šibenika (Uljan, Pašman, Zlarin, Prvic, Krapanj), a manji se nastanio oko utvrdenih mletackih gradova na kopnu. ,,Ugarski kralji, piše fra Stipan Zlatovic, zabavljeni razmiricama velmoža i u svedernom ratu s okolnimi vladari, nisu se ni sjecali ovoga kraja svoje krunovine. Tvrdi gradovi u vlasništvu zapovjednika bez blaga i vojnika, zalud vapijahu u prijetecoj pogibli kraljevu pomoc; dok Turci na cete i na jake odrede prodirahu sad na jedan, sad na drugi kraj, plijenec, palec, i puk u robstvo odvodec bez odpora i straha, jer ne bijaše vojske niti mogucstva okupiti je i uzdržati... Hrvatski knezovi i vlasnici velikih posjeda i vlastitih tvrdih gradica, videc se izloženim neizbježnoj pogibli divjih copora, ostaviše dvore i imanja, i zakloniše se u mletacke gradove pri moru, ili se preseliše u Hrvatsku... Za gospodari odseliše i kmetovi, te zemlja ostade pusta na potarluku turskih paripa... Stolne su crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svecenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je živ utekao da sahrani glavu za mletacke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdje svecenika, niti svetog mjesta, nego se usjednula prava abominatio desolationis.”

Cetiri milje od Novigrada postojao je kaštel ugarsko-hrvatske gospode Auri. 14 oktobra 1514, turska vojska je osvojila tvrdjavicu i zasužnjila 400 žitelja. Sutradan, 15 Oktobra 1514 je vojska zauzela i kaštel Korlat kneza Jurja Korlatovica. Borbe za grad Karin Ivana Hranovica trajale su tri dana, i tu su Turci odagnali u ropstvo 300 vecinom žena i kceri branioca grada. Mletacki kaštel porodice Venijer poseo je samo jedan Turcin.

Gazi Husrev-beg, poznat po džamiji u Sarajevu, vodio je punih 20 godina (1521-1541) osvajacke pohode na Dalmaciju, Liku i Pounje, u kojima je teritoriju svog sandžakata proširio na zapad do Vrane i Perušica.
Pod udarom vojske s kninskog krajišta padaju zaredom Ostrovica (1523.), Obrovac (1527.) s Ravnim Kotarima, a potom i Lika, pa su se Turci time kao klin zabili i razdvojili mletacke od ugarskih posjeda (habzburških od 1527. godine).

Hrvatski pisac, franjevac Vinjalic, svjedoci kako su ,,Vlasi koje danas zovu Morlaki, a koji su pravoslavne vjere, nastanili se u Dalmaciji, a to je u predjelima Liburnije i Japidije, u kojim su predjelima prije stanovali Hrvati, koji su svi bili latinske vjere.” Malobrojni preostali hrvatski živalj povukao se u ,,planinske zbjegove.” I srpski doseljenici nastanjivali su se prvobitno takode u planiskim predjelima radi zaštite od turskih pljackaških upada. Našavši se tu zajedno, preostali rimokatolici i pravoslavni, ,,svederno su živjeli u najlipšoj slogi i ljubavi.”
O tome i Koncarevic piše: ,,Pri sih proizšestvijah narod naš pravoslavni mužestveno soprotivljašesja Turkom, osobeno že v zašcitje svojih cerkvej, i blagodarja sej jego mužestvenosti, za malimi izlucenijami sohranilisja onje nevredimi. Katoliki že vsje svoji mjesta ostaviša i cerkvi ih vsje opustješa.”



Narod iz Starog Vlaha ili Raške (stare Srbije), današnje Crne Gore i Hercegovine doseljavao je u sjevernu Dalmaciju i u periodu od 1523 do 1527 godine. U ovom periodu doselili su mnogi od Nikšica. Ovo stanovništvo iz sjeverne Dalmacije pomjeralo se i u Liku.

Naredni talas naseljavanja, uslijedio je poslije Turskog osvajanja Klisa 1537. godine iz navedenih krajeva u sjevernu Dalmaciju u periodu od 1567 do 1574. godine.
Izgleda, da je u ovom periodu najviše doselilo stanovnika iz podrucja današnje južne Hercegovine ( U ovom periodu (1567-1574.godine) su crkve posvecene sv.Ðurdu i sv.Joakimu i sv. Ani.
Smatra se da su tada doselili stanovnici sa tim bratsvenickim slavama i pravili crkve posvecene tim svecima. I ovog puta pomjeranje naroda iz Dalmacije vršeno je i u Liku.

Preseljavanje naroda iz južne Hercegovine u sjevernu Dalmaciju spominje se i 1590. godine. U ovome periodu 1590. godine pravljene su crkve posvecene sv. Jovanu, sv. Iliji i sv. Nikoli.
Smatra se da su tada doselili stanovnici sa tim bratstvenickim slavama i pravili crkve posvecene svojim svecima zaštitnicima.

Preseljavanje naroda iz Starog Vlaha, Crne Gore i Hercegovine u sjevernu Dalmaciju bilo je i 1618. godine. ( Doseljenici od 1618, godine izgradili su crkve u Žegaru, Drnišu, Vrlici i Strmici posvecene sv, Ðurdu, sv. Jovanu i sv. Nikoli.
Prošle su zatim decenije bez znatnijeg pomijeranja stanovništva, a onda, 1633. godine, iz Bosne i Srbije, zbog turskih zuluma, jaki broj srpskih porodica prebjegao je na mletacku teritoriju i naselio se na prostore oko Zadra, Šibenika i drugih gradova o cemu je zvanicni izveštaj poslao licno dalmatinski providur Francesko Zena. No petnaestak godina kasnije kužna (kuga) epidemija pohodila je ove krajeve, narocito oko Šibenika, i odnijela na hiljade duša dok se dio stanovništva zbog gladi, odselio u druge pokrajine.


Sam Ilija Smiljanic se istakao za Kandijskog rata u borbama protiv Turaka. On 1651. godine pobeduje 5000 Turaka kod Korlata (Benkovac), a 1652. godine, porazio je Turke kod Ostrovice, te 1653. godine kod Udbine (Lika) i Livna. Prilikom upada u Liku 1654. godine, poginuo je na Velebitu. Opjevan je u mnogim narodnim pjesmama.
Za vreme morejskog rata izmedju Mletacke Republike i Turske, izmedju mjeseca septembra i novembra 1683 harambasa Ilija Jankovic sa svojih 6000 ratnika, osvaja Vranu, Benkovac, Perusic, Kula Atlagic, Bilisane, Ostrovicu, Skradin, Obrovac, Karin, Drnis,..Nakon osvajanja ovih podrucja, doslo je do veceg pomjeranja stanovnistva unutar Bukovice i Ravnih Kotara.

U toku rata Svete lige protiv Turske, od 1683. do 1699. godine, došlo je do promijene mletacko-turske granice u Dalmaciji. Republika je došla u posed Kninske krajine i potpuno zaokružila granice Dalmacije, koje ce se zadržati do kraja mletacke vlasti na ovoj strani Jadranskog mora.
U toku XVIII vijeka samo dva izvora svijedoce o novim seobama Srba u mletacku sjevernu Dalmaciju. Prvi potice iz 1706. godine od vikara skradinskog biskupa, koji tvrdi da se u tridesetak sela Skradinske biskupije naselilo više od 10.000 šizmatika iz Panonije, koje je prevodilo njihovih dvadesetak kaludera. No za tu vijest teško je naci potvrdu u drugim izvorima, pa je nemoguce ocijeniti da li je ona potpuno vjerodostojna. Prema drugom izvoru, u toku rusko-turskog rata 1768-1774. dosta Srba iz Bosne prešlo je u Dalmaciju, od kojih se samo u Skradin naselilo 400 duša, dok je nama nepoznat broj ostao u okolini Zadra, Šibenika i Knina. Deset godina prije toga, 1758, Dalmacija i Boka Kotorska imala je 51.268 pravoslavnih podanika koji su cinili jednu trecinu cijelokupne njene populacije. Veci dio srpskog stanovništva nalazio se, naravno, u sjevernoj Dalmaciji oko Zadra, Knina i Benkovca. Medutim, u osmoj deceniji XVIII veka srpsko stanovništvo u sjevernoj Dalmaciji prorijedilo se zbog iseljavanja do koga je došlo zbog gladi i vijerskog ugnjetavanja, a iz onog dijela koji je bio pod Turcima, zbog njihovog zuluma nad hrišcanima. Arhimandrit manastira Krupe, Gerasim Zelic, zabeilježio je da se zbog gladi 1774. godine, u Tursku i u Austrijsku monarhiju ( u Srem ponajviše) iselilo oko 1.000 srpskih porodica.

Sedamdesetih godina osamnaestog vjeka, doslo je do masovnog odseljavanja Srba iz Dalmacije u Srem, Banat, Galiciju i manjim djelom u Bosnu. Buduci da su u Dalmaciji cesto bile nerodne godine, mnoge su porodice tesko zivjele, a neki su umrli od gladi. Sve te nevolje, podjednako su trpili i pravoslavni i katolicki narod.


Generalni providur za Dalmaciju u jednom izveštaju iz 1790. godine navodi da je na podrucju Zadra u 12 srpskih sela i 89 zaselaka bilo 24.313 duša. Nakon propasti Mletacke republike 1797. godine, Dalmacija i Boka Kotorska došle su pod austrijsku, zatim pod francusku, a od 1813. godine, ponovo pod austrijsku vlast. Stanovništvo se ustalilo u svojim naseljima. Prema pouzdanom izvoru crkvenog porijekla, godine 1835. u citavoj Dalmaciji je bilo 71.426 stanovnika prvoslavne vjere.

 

 

-O PORIJEKLU IJEKAVSKOG GOVORA U BENKOVACKOM KRAJU-

(Pavle Ivic- zbornik 1- „Benkovacki kraj kroz vjekove”)

Ijekavski govoriu sjevernoj Dalmaciji spadaju u najmanje proucene srpskohrvatske dijalekte. Ipak, podaci kojima raspolazemo (Ardalic, Bjelanovic idr.) jasno ukazuju na povezanost tih govora s ijekavskim govorima Srba u susjednoj Lici, Bosanskoj krajini, pa i dalje u Kordunu, Baniji, Slavoniji, Baranji, istocnoj Bosni i zapadnoj Srbiji. Svi su ti govori istog porjekla: donjeli su ih srpski naseljenici uglavnom u vremenu od XVI do XVIII vjeka. Njihova maticna oblast je u prostoru istocno od Neretve, na zemljistu danasnje istocne Hercegovine i sjeverozapadne Crne Gore. I to istocne Hercegovine, u njenim istorijskim granicama, dakle iz prostora izmedju donjeg i srednjeg toka Neretve i linije Boka Kotorska kod Risna- gornji tok Morace- Lim vise Prijepolja. Naime, poznato je da je sjeverozapadno podrucje istocnohercegovackog dijalekta nastalo migracijama stanovnistva sa jugoistocnog podrucja. To je podrucje nekad pripadalo nemanjickoj drzavi, a govori su vec tada stekli cisto stokavska obeljezja. U srednjem vjeku je Hercegovina, tadasnji Hum, sacinajvala dio nemanjicke drzave, cija se granica isprava nalazila na Cetini. Osnovne odlike tamosnjih govora jesu ijekavstina i novostokavska akcentuacija.

Zapadno od rjeke Neretve, u XV vjeku, zivjeli su katolici, stokavci ikavci, ciji je govor imao i mnogo zajednickog sa jekavskim istocnohercegovackim. U migracijama ka sjeverozapadu ucestvovali su i ti ikavci. Oni danas sacinjavaju glavninu Hrvata stokavaca u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Nekadasnji susjedi sa Neretve nastavili su da susjeduju i u novoj postobini.

Uzroci migracija u periodu turskog osvajanja i turske vladavine bili su visestruki. Neki su bjezali ispred Turaka, a mnoge su i sami Turci cesto preseljavali, iz dubine svoje teritorije u opusosene predjele blize granici. Jedno je zajednicko svim tim doseljenicima: dolazili su u krajeve koja su ostala pusta i napustena. Predhodni stanovnici tih krajeva bili su Hrvati cakavci. Oni su se raselili na otoke, po Istri, Gorskom Kotaru, kajkavskoj sjevernoj Hrvatskoj, po djelovima Slovenije, do danasnjeg Gradisca, zapadnoj Madjarskoj,..